“I was born amidst the purple waterfalls.
I was weak, yet not unblessed.
Dead to the world. Alive for the journey.
One night I dreamt a white rose withering,
a newborn drowning a lifetime loneliness.
I dreamt all my future. Relived my past.
I witnessed the beauty of the beast”
Where have all the feelings gone?
Why has all the laughter ceased?
Why am I loved only when I’m gone?
Gone back in time to bless the child
Think of me long enough to make a memory
Come bless the child one more time
How can I ever feel again?
Given the chance would I return?
I’ve never felt so alone in my life
As I drank from a cup which was counting my time
There’s a poison drop in this cup of Man
To drink it is to follow the left hand path
“Where have all the feelings gone?
Why is the deadliest sin – to love as I loved you?
Now unblessed, homesick in time,
soon to be freed from care, from human pain.
My tale is the most bitter truth:
Time pays us but with earth & dust, and a dark, silent grave.
Remember, my child: Without innocence the cross is only iron,
hope is only an illusion & Ocean Soul’s nothing but a name…
The Child bless thee & keep thee forever”
Prevod pesme
Blagoslovi dete
“Rođena sam usred purpurnih vodopada.
Bila sam slaba, ali ne i neblagoslovena.
Za svet mrtva. Za putovanje živa.
Jedne noći sam sanjala belu ružu kako vene,
novorođenče utapa čitav život samoće.
Sanjala sam čitavu svoju budućnost. Svoju prošlost ponovo proživela.
Bila sam svedok lepote zveri”
Gde su nestala sva osećanja?
Zašto je prestao sav smeh?
Zašto sam voljena samo kad me nema?
Sad kad sam se vratila kroz vreme da blagoslovim to dete
Misli na mene dovoljno dugo da stvoriš uspomenu
Dođi, blagoslovi to dete još jednom
Kako ću ikad moći ponovo da osećam?
Kad bih imala priliku, da li bih se vratila?
Nikad u životu nisam bila tako usamljena
Dok sam pila iz čaše koja mi je merila vreme
Kap otrova je u ovoj čaši čoveka
Piti iz nje isto je kao i crnom se magijom baviti
“Gde su nestala sva osećanja?
Zašto je najgori smrtni greh – voleti kao što sam tebe volela ja?
Sada neblagoslovena, s vremenom kuće željna,
uskoro ću biti oslobođena briga, ljudske patnje.
Moja priča je najgorča istina:
Vreme nas plaća u zemlji i prahu, i jednim mračnim, tihim grobom.
Seti se, dete moje: bez nevinosti, krst je samo gvožđe,
nada je samo iluzija a Duša okeana ništa do ime…
Nek te to dete blagosilja i zauvek čuva”